„Mudre“ glave često raspravljaju o primjerenosti „teških“ sadržaja (neizlječiva bolest, smrt roditelja ili razna stradanja) u predstavama namijenjenim djeci, ali im nimalo ne smeta priča o Crvenkapici (u kojoj vuk proguta nju i baku) ili o Snjeguljici (u kojoj je maćeha-vještica uporno pokušava ubiti) ili o Pepeljugi (u kojoj je pomajka neprestance kinji). „Novosadske pozorišne igre 2025.“ (7.-11.5.) počele su predstavom „Sjaj zvezda na plafonu“ autorice Johanne Thydel u dramatizaciji Tijane Grumić, režiji Damjana Kecojevića i u produkciji Malog pozorišta „Duško Radović“ iz Beograda, Srbija koja pripada „teškim“ temama i sudeći po reakciji mlade publike, proizlazi da je doista potrebno izravno govoriti o ružnim situacijama!
„Mama ima nešto da ti kaže“ uvodne su riječi kojima mama (Sunčica Milanović) svojoj Jeni (djevojčica – Drina Kecojević, adolescentica – Mina Nenadović, odrasla-Julija Petković) saopćuje („Pre sedam godina, četiri meseca i šesnaest dana“) da ima karcinom dojke što Jenin svijet ,do tada ispunjen školom i „žurkama“, odjednom mijenja. Teško joj je prihvatiti da mama više ne može sve što je mogla prije (a to potvrđuje i dolazak bake- Jelena Cvetković) a svoju tugu, želje i strahove više ne može podijeliti ni s prijateljicom Suzanom (Anđela Alavirević). Iako i dalje simpatizira Zahea (Mladen Lero) i izbjegava razredni par Ulis i Stefana (Nevena Kočović, Filip Stanković) i sama osjeća da se mijenja i da joj je sve teže prihvaćati maminu bolest („Ne mogu da je gledam u bolnici kako nestaje. To više nije ona“) pa pomišlja da se ubije ako mama umre. No, kako mamina bolest dugo traje, Jena postaje zrelija i spoznaje da je mamina smrt „obavezuje“ da živi (u završnoj sceni cijeli ansambl pjeva Konstraktinu pjesm „Mama“).
Žuto obojana scenografija Zorana Petrova s brojnim vratima (kroz vrata marširaju likovi iz Jeninog života) unosi vedrinu (dizajner svjetla Bojana Lazić) i taj kontrast između vizulanog i sadržajnog „promovira“ potrebu da se mlada osoba ne prepusti očaju (pomišljam na aktualnu žalosnu statistiku o velikom broju djece i mladih u psihijatrijskim ambulantama). Glazba (Adde Huumonen) vrlo dobro prati pojedine situacije, od bučnih zabava do sjetnih raspoloženja, dok kostimi malo variraju (Aleksandra Lalić), a mislim da pojedini istupi nisu bili nužni (momci u kupaćim gaćicama kako bismo shvatili da su vaterpolisti). Izmjene Jeninih svakodnevnih aktivnosti sa scenama bolesne mame (u kući a potom i u bolnici) izvedeni su na delikatan i jasan način, a odvajanje mamine postelje vidljivom preperkom „povezale“ su se prostorna i Jenina psihološka manifestacija. Zanimljiv je prijelaz između govora i tjelesnosti mlađe i starije Jene, Nenadović i Petković, ne samo u odnosu prema maminoj bolesti nego i u školskim akcijama. Vrlo je upečatljiv lik Ulisine majke, pripite i očito vrlo nesretne žene koju interpertira Jelena Ilić, a ponešto je nespretno koncipran lik razredne (Lana Adžić) jer su baš one često dobrodošlo „rame za plakanje“ (nisu uvijek bez veze!). Roman „Sjaj zvezda na plafonu“ je odličan izbor za prikaz određenih problema s kojima se susreću mladi ljudi (15+) ali mislim da bi manji broj ponavljanja i veća usredotočenost na pojedine scene, skratili trajanje predsatve i „zgusnuli“ priču... uvijek sam za princip „manje je više“.
Olga Vujović